Čitateljski klub DeLibris | susret #41 | Ptičji pjev

Ovomjesečni susret čitateljskog kluba Delibris bio je poseban – ne samo zbog knjige koju smo čitali, nego i zbog toga što smo njome obilježili naš četvrti rođendan. Četiri godine, 1460 dana, mnoštvo pročitanih stranica i još više razgovora koji su nas, polako i gotovo neprimjetno, povezali u nešto više od kluba. Uz tortu, kolače, slane zalogaje i onu najvažniju “sastavnicu” – prisutnost – okupili smo se oko romana Ptičji tribunal Agnes Ravatn, knjige koja, paradoksalno, ne nudi mnogo odgovora, ali otvara gotovo beskonačan prostor za pitanja.

Već na početku razgovora postalo je jasno da prostor u ovom romanu nije samo kulisa. Izolirana kuća, priroda i tišina nisu pozadina, nego aktivni sudionici priče – gotovo likovi sami za sebe. U toj izolaciji likovi ne postaju samo udaljeni jedni od drugih, nego i od sebe samih, a osjećaj privremenosti – boravka koji je zamišljen kao kratki predah, a pretvara se u nešto drugo – dodatno pojačava napetost koja se provlači kroz cijeli tekst.

Razgovor nas je brzo odveo prema pitanju povjerenja – možemo li vjerovati pripovjedačici i koliko nam je uopće potrebno da bismo nekoga proglasili krivim ili nevinim. Dotaknuli smo se i odnosa između likova koji stalno balansira na granici između privlačnosti i nelagode, između želje za razumijevanjem i potrebe za bijegom. Šutnja se pritom pokazala kao jedan od ključnih elemenata – ne kao praznina, nego kao prostor u kojem se značenje tek treba oblikovati.

U romanu u kojem informacije stalno izmiču, a odgovori kasne ili izostaju, čitatelj postaje aktivni sudionik i graditelj sumnje. Upravo ta neizvjesnost kod nekih je izazivala znatiželju, a kod drugih frustraciju. Dojmovi su se, očekivano, kretali u rasponu od “uf, ne mogu ja tu knjigu” do “odlična, pročitana u jednom dahu”.

Na trenutke se čini da se u romanu “ništa ne događa”. Ona vrtlari, a njega često jednostavno nema. No upravo u tom “ničemu” događa se sve – pomaci u percepciji, promjene u odnosima i rastuća napetost koja kulminira u završnici. Agnes Ravatn vješto odgađa razrješenje, igrajući se našim očekivanjima i žanrovskim pretpostavkama, ostavljajući nas do samog kraja u prostoru između – između ljubavne priče, trilera i nečega trećeg, neuhvatljivog.

Ako je Ptičji tribunal knjiga o izolaciji, naš je rođendanski susret bio njezina suprotnost. Dok su likovi ostajali zarobljeni u vlastitim tišinama, mi smo govorili.

I slušali. I ostajali.

Torta je nestala brzo. Razgovor nije.

Neka je ovo tek početak sljedećeg poglavlja.

Izvještaj je pripremila voditeljica kluba DeLibris Slavica Maršić.