Čitateljski klub DeLibris / susret #4

Pročitajte osvrt na raspravu Kluba DeLibris koji je za ovu prigodu napisala članica Ivana Griparić Fable.

Za posljednji susret Čitateljskog kluba DeLibris prije ljetne pauze odabran je roman Sine, idemo kući autora Ivice Prtenjače. Neki su članovi bili već dobro upoznati s njegovim radom dok je nekima to bio prvi susret s djelima ovog nagrađivanog hrvatskog autora. Ivica Prtenjača je svestrana osoba vrlo zanimljivih interesa te je svoj rad u počecima temeljio na pisanju poezije i to vrlo uspješno. Kako smo saznali od voditeljice našeg čitateljskog kluba Slavice Maršić, jedne zime odlučio je početi “vježbati“ i pisanje proze što je na kraju rezultiralo s nekoliko uspješnih i nagrađivanih romana od kojih je roman Brdo u fazi ekranizacije pa ga željno iščekujemo pogledati.

Roman Sine, idemo kući odredili smo kao vrlo toplu obiteljsku priču na koju u suvremenoj književnosti ne nailazimo često, a uči nas važnim obiteljskim vrijednostima, privrženosti, časti i poštovanju. Iako su dva člana roman ocijenila peticom, od ostalih je zaslužio vrlo čvrste četvorke, pa i više od toga, što je rezultiralo najvišom ocjenom naslova pročitanih u ova četiri susreta – 4,88.

Roman je tematikom aktualan, nastao je u vrijeme pandemije, a to što ima i autobiografskih elemenata daje neku posebnu težinu tako da smo ga, bez obzira što se bavi vrlo teškom temom odlaska bolesnog oca, doživjeli kao pozitivan roman. Oca koji je cijeli život radio u pekari, kojemu je brašno osiguravalo egzistenciju, to isto brašno je na kraju stajalo života. Likovi sina, majke i oca nemaju imena što je posve opravdano jer na taj način tema postaje univerzalna i čitatelj se lako može poistovjetiti s njima. Okosnicu romana čine sin i njegova moralna dilema – hoće li riskirati i oca, plućnog bolesnika maknuti iz bolnice i omogućiti mu da svoje posljednje dane proživi u miru tamo gdje se osjeća svoj na svome ili ga će ostaviti na liječenju i nadati se nekom čudu iako je evidentno da će rastanak brzo doći. Isprepliću se dvije radnje, trenutna borba za bolesnog oca i prošlost koja je ispričana kroz tri fotografije koje donose životne priče glavnih likova koji su materijalno živjeli vrlo skroman, a duhovno bogat i ispunjen život. Te tri fotografije daju posebnu toplinu samom romanu kao i poetski elementi u pripovijedanju koji čine Prtenjačin stil prepoznatljivim.

Radnja je spora, nema velikih iznenađenja osim jednog agresivnog istupa samog sina za koji se nismo mogli dogovoriti je li potreban ili nije za cijelu priču, ali to ostavljamo budućim čitateljima da prosude sami. Zaključili smo da očekujemo ekranizaciju i ovog romana i već joj se unaprijed veselimo. Stoga, ako želite osjetiti toplinu oko srca, snagu obitelji koja na prvo mjesto stavlja odlazak bolesnog oca na dostojanstven način, ovo je pravi roman za vas. Svakako preporučujemo!

Na samom kraju moramo izdvojiti i nekoliko lijepih misli koje su nas impresionirale.

Pitanje tko su ti veliki ljudi? Za njega veliki ljudi su njegovi roditelji. Kao djeca bili su gladni – a sad imaju kuću, auto, djecu. – Dakle, oni su veliki ljudi, prevalili su dalek put i ostali živi! (Jadranka)

Osjećala je protok njegova kisika u svome srcu. (Danaja)

Mi smo napunili, mi smo obitelj, mi se snalazimo, mi se borimo i mi vadimo tatu iz bolnice. To ganutljivo, toplo mi ponekad toliko strašno, a sad nježna, gotovo dječja divota. (Jelena i Ivana)

Pogladio sam ga po čelu (oca - op.a.), nakupio sam punu šaku svijeta, pa sam brzo drugom rukom poklopio dlan, da ga ne nestane. Ulovio sam pola sekunde besmrtnosti. (Slavica)

Riječi su ponekad teške kao tamnosivo riječno kamenje. (Slavica i Ivana)

Svim članovima, ali i drugim čitateljima želimo opušteno i lijepo ljeto, a sljedeći susret DeLibrisa zakazujemo za kraj rujna uz raspravu o romanu Pletenica moje bake.

Do sljedeće stranice DeLibrisa!